Piši, Bety, piši!

Piši, Bety, piši!

Ili bolje rečeno: Tipkaj, Bety, tipkaj! Bez razloga, što god se događalo, tipkaj o tome. Evo npr. Trenutno promatram sestru dok traži akorde za svirati… Odsvira pjesmu savršeno i samo završi sa: ´Znači, previše kukanja.´ (Ilitiga pjesma je otpisana.)

Nego, pitaš li ti ponekad svoje srce za savjet? Priopćiš li mu ikad što te muči, što bi voljela promijeniti, što ne znaš riješiti? I nakon što se tako malo natužakaš, imaš li toliko mudrosti poslušati najmudriji dio sebe? Imaš li toliko strpljena sačekati odgovor?

Evo mene jako muči kopiranje. Jesam li ja nečija kopija ili sam ovo autentična ja? Jesu li ove riječi moje ili je to neki ostatak nekog razglašenog life coacha ili youtubera ili replika nečije knjige, nečijih tuđih misli. I kako da znam razliku? Ovog trena, dok ti ovo tipkam sjedim s tim pitanjem. S tim oblakom pitanja, ako ću biti iskrenija. Neće biti oluje, to znam iz iskustva, u Srcu je ipak potpuni Mir, potpuna bonaca. Budući da su mi već dlanovi na tipkovnici, provest ću te kroz jedno moje obraćanje Srcu. Što kažeš na to?

Ok, krećem. (Skroz ću na kratko baciti ignor na to da čitaš ovaj tekst i iskreno popričati s mojim Srcem kako bih to inače radila)

Hej Srce, što ima? Znam da ti ovo sad zvuči kao: Draga, doma sam!:D, Ali moram te pitati za jedan savjet. Doista me muči pitanje originalnosti. Kako da znam da je moj glas – moj glas? Kako da sam sigurna da ono što pišem nije samo kopija? A ja kopirni stroj? Jako me srde oni što samo šeraju hrpe citata i nalijepe svoje ime na tuđu mudrost. Ne želim biti jedna od njih. Imam tu neku potrebu silno biti skroz originalna. Al skroz. Nije mi to malo normalno. Što ti misliš o tome?

Pauza. Sad sam bome dobrano podigla ove misli iz prašine. Ne znam osjećaš li ju čitajući ovaj gornji dio, ali ove misli sumnje i dvojbe lako nastane tijelo nekom neizvješnošću. Čak i stresom. Svejedno, osjećam u tijelu kao da nisam bila skroz iskrena.

AAAA vidim što nisam uključila u proces.

Srce, nisam bila skorz iskrena. Sad sam se sjetila pišući prošli pasus što me češe! Jako me smeta što je određena osoba iskoristila moje ideje i moju inspiraciju. Brine me najviše od svega što time ja osjećam neku škrtost i nevoljnost za dijeljenjem i davanjem. E toooo je problem. To me brine najviše od svega – ne neka sitna autorska prava! Brine me to, da ne bih ovaj blog izvitoperila u nešto što nije usklađeno sa mnom. Uh….sad imam onaj pravi loš, ali dobro-loš, feeling. To je to što me iskreno brine. Srce moje, što mi preporučaš po pitanju toga?

Da budem i dalje fer – tipkam sve kako se događa u real timeu. Upravo idem na trenutak pročitati vlastiti post iz početka.

Nekoliko gramatičkih ispravaka i 4 minute kasnije, nastavljam onim što mi je srce poručilo. I da, čekalo me je na samom početku posta.:

´Piši, Bety, piši!

Ili bolje rečeno: Tipkaj, Bety, tipkaj! Bez razloga, što god se događalo, tipkaj o tome.´

Kroz pisanje će ti se otkriti tko si to ´ti´. Ne prođeš li kroz proces skidanja slojeva i slojeva onoga što nisi, kako ćeš doći do onoga što jesi? Piši, Bety, piši. Bez razloga, što god se dogodilo, bez obzira na druge, bez obzira na cijeli svijet: Piši, Bety, piši.

Uh, moje me je Srce upravo podsjetilo na jednu stariju pjesmu i post koji sam objavila na fb… Idem ga pronaći i nalijepiti u nastavku, ček sec, dragi čitaču!

Kaže post ( Ovo boldano je totalni ding-ding!!)

[Pinoccio]

Jadni robu forme
Pusti silne norme – 
Ideja je dosta! 

Čuvaj se tih pora,
Ispraznosti slova – 
Umjetničkog posta.

Ispravno il´ krivo, 
Stihom reži tkivo – 
Razgoli tog gosta.

Od gozbe do suhog posta, 
Jezikom ego-srce mosta –
Nek´ mu sirov okus osta. 

I tvoj osjećaj (bar na tren) živim posta!
[Potom se, Geppetto, opet primi posla!]

-28-05-2012-
Bety ❤

[Ono kad samoj sebi vidovito, 4,5 godine ranije, kroz stihove daš primjenjiv savjet!] 

Danas je zanimljiv dan: Imam plave tempere na rukavu (posljedica vrlo aktivne likovne kulture), ranu na nozi i nekoliko masnica i ogrebotina po ostatku tijela (klinci su me slučajno izudarali bar 5 puta), pretjerala sam s radnim satima cijeli ovaj tjedan, i svaki dan sam zaboravila od žurbe nahraniti tijelo kako treba… Not fun. Zanimljivo, ali i u stanju kada nemam snage ni za spavati ( ne znam događa liti se ikad da si toliko umoran da ne možeš ni spavati!) uvijek mogu iz sebe izbaciti još koju riječ, koji redak… I nabaciti ovu opet-sam-budna facu… Mudriji od mene bi rekli nešto na tragu ovoga: Ti nisi samo svojih ruku plod, ti si cijela voćka – tvoje je da nesebično daješ i daješ plodove kako bi iz godine u godinu mogla davati još i više… Dio si savršene logike i savršene ravnoteže! Taj netko mudriji je Majka Priroda. Tako nas podučava procesima kreativnosti. Kao pravi roditelj – na svom primjeru. 😉 

Dakle stvaraj! Ne staj! Nema držanja ideja za sebe! Radi što radiš po danu, po noći postani superžena. Duguješ to svom talentu. Duguješ to sebi. Kada proces kreativnosti postaje sve intenzivniji, toliko da mu se ne možeš oduprijeti, znaj da si na dobrom putu. Nikad ne možeš dati previše. To je u tvojoj prirodi. Dopusti joj da se odvija…

Znaj da svaki plod koji izrodiš, nije zadnji, nije najbolji i ne hvataj se slijepo za tog svog Pinoccia. (Hej, možda je on na kraju i lažac!). Odbaci svoje plodove! Udahni život i drugim likovima, drugim situacijama, drugim temama, drugim plodovima i ako te čega treba biti strah, neka te je strah ne dopiranja do drugih ljudi i neka te je strah odustajanja od sebe i cijele Prirode u sebi… Nekoliko kapi tempere i gdje koja masnica na tijelu su kikiriki spram toga. 

Zasluženi vikend regeneracije i tetošenje sebe počinje – SAD!

Ok, ovo boldano je dakle ding-ding!! A ovo ljubičastom fontu je totalna eksplozija poravnanja!

Hvala ti, mudro Srce!!

Hvala i tebi, dragi čitatelju i prijatelju, što si pročitao ovaj post do kraja i prošao sa mnom kroz jedan čudnovati proces. ❤ Možda djeluje da post nema glave ni repa, ali nadam se da te to neće spriječiti da se obratiš svom Srcu oko stvari koje te muče. Možeš to učiniti u glavi, na papiru ili na tipkovnici.  Ponekad će te Srca voditi slikama, dosjetkama do odgovora, kao mene sad. Ponekad ćeš ga čuti. Ponekad ćeš osjetiti koji je odgovor na tvoje pitanje. Znaj samo da guru svih gurua odmara u tvojim grudima. I prima učenike svaki dan, bez pauze za odmor ;).

Tvoja, raspisana,

Bety ❤

(A sad idem pročitati cijeli post od početka do kraja ( Bože pomozi! XD) pa ga, ako skupim hrabrosti, objaviti. Ako si ovo pročitao, znaš da sam ju od nekud smogla.)

 

2 komentara

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s